Vječiti dječak kako su ga zvali i kako ga pamte prijatelji, porodica, poznanici, neumorni aktivista, istaknuti društveno-politički radnik, humanista, osnivač mnogobrojnih manifestacija po kojima su se Podgorica i Crna Gora prepoznavale i prepoznaju i danas, učinile su da Miloš Milić živi vječno kroz svoja djela. O tome, u susret godišnjici od smrti Miloša Milića govore oni koji su ga najbolje poznavali.
Miloš Savov Milić je pripadao rijetkom soju ljudi koji su plijenili dobrotom, beskompromisnom spremnošću da se u pola dana ili pola noći stavi na raspolaganje za sve akcije. Njegovo veliko srce je bilo dom za sve nas, a on nas je nesebično puštao da tu nađemo svoje utočište, ispričao je Zef Bato Dedivanović, glumac.
– Miloš je bio moj veliki prijatelj, drug i brat. Proturili smo dosta toga lijepog i grdnog preko glave. Uvijek je bio tu u volji i nevolji i za mene i za moju familiju, rođake i prijatelje. Tako je bilo tokom više od šest decenija našeg drugovanja. Volio je ljude i ljudi su voljeli njega. Drugačije i nije moglo biti – iskren je Dedivanović.
Njegovim odlaskom, ističe Zef Bato Dedivanović izgubili su svi, porodica, bratstvo Milića, svi Orahovci i Kuči, Podgorica i Crna Gora.
– Miloševim odlaskom ostala je i praznina u mojoj duši, jer sam ostao bez nekog svog. Nadam se da ću doživjeti da se Dječje odmaralište na Veruši nazove njegovim imenom, jer je Miloš u najmanju ruku toliko zaslužio od grada za koji je vezao svoj život– poručio je Dedivanović.
Za dugogodišnji rad u prosvjeti, kulturi i politici, Miloš je dobitnik mnogih nagrada i priznanja, među kojima Nagrada 19.decembra, plaketa UNICEF-a, plaketa SSSR-a, priznanje predsjednika Predsjedništva SFRJ „Za srećno djetinjstvo”, Zlatna plaketa Crvenog krsta CG i Jugoslavije... Dugogodišnji direktor Dječjeg saveza u okviru koga je formirao Klub dječjih instruktora kroz koji je prošlo na hiljade djece iz cijele Jugoslavije, više puta udarnik omladinskih akcija... Bio je Miloš i počasni građanin Jerevana i dobitnik najvećeg priznanja te države za humanost, počasni građanin Geteborga, počasni član klubova u Evropi, kao i počasni građanin Šapca, što je uvijek posebno isticao, prisjetila se Miloševa supruga Vera Milić. Ipak, najponosniji je bio što je uspio da obnovi pobratimstvo sa Jerevanom.
– Miloš je bio inicijator obnavljanja pobratimstva dva grada ozvaničenog 1973. godine. U toj namjeri je uspio uz pomoć Jermenke Nine Hajrapetjan koja je tada već živjela u Crnoj Gori, udata Hajduković. Dogovoreno je sa tadašnjim predsjednikom Opštine Titograd Mirom Popovićem da organizuju posjetu Jerevanu, i tako je i bilo. Tridesetak pionira je pošlo na put, a onda su iz godine u godinu najbolji đaci išli u uzvratne posjete jermenskoj prestonici. Jerevan je u dvije decenije posjetilo na hiljade djece, i više stotina radnika KAP-a i „Radoja Dakića”. Intenzivno poštovanje pobratimstva dva grada je trajalo do 1989. godine, kada je Jermeniju zadesio katastrofalan zemljotres. Miloš je i posle zemljotresa, dočekivao grupe mališana iz te daleke zemlje koji su dolazili u Crnu Goru na oporavak. Pozvali su ga u Jerevan, i pošao je, bio sudionik mitinga, valjda je bilo više od četiri stotine hiljada ljudi, i tada je proglašen za počasnog građanina Jerevana, prvog sa ovih prostora. Svi su znali za njegovo veliko prijateljstvo sa Robertom Nazarjanom, koji je bio i gradonačelnik Jerevana – prisjetila je Vera Milić.
Miloša Milića Podgorica ne smije zaboraviti jer bi zaboravila sebe u posleratnom periodu i zaista vjerujem da će i ovo sjećanje povodom godišnjice od njegove smrti probuditi u većini onih koji su ga poznavali samo one drage uspomene koje su ostale prema njemu, ističe Vladimir Vanja Čađenović. Miloš je, kaže, bio čovjek koji je umio iskreno da voli i koji je najviše u životu praštao, a što je odlika samo posebnih ljudi.
– To je dar od Boga i mogu biti samo srećan i počastvovan što me je takav čovjek volio i poštovao toliko, a sjećam ga se još od osnovne škole kada smo išli u odmarališta u Sutomoru i na Veruši a on nam organizovao razne aktivnosti. Sjećanje na njega me vraća na drage uspomene koje su ostale jer je on bio jedan od simbola poslednje zadnje četvrtine 20. vijeka u Podgorici, grada koji se u tom periodu prepoznavao po manifestacijama koje je organizovao Miloš Milić, a koje su, bojim se, više neponovljive. Zato vjerujem, da bi Podgorica u narednom periodu, toj neiscrpnoj energiji, tom izvoru ljubavi prema Podgorici i čovjeku koji je najbolji dio svog radnog vijeka posvetio razvoju glavnog grada, trebalo da se oduži organizovanjem jedne manifestacije koja će nositi njegovo ime– poručuje Čađenović.
Bio je Miloš Milić čovjek nevjerovatnih organizacionih sposobnosti, nevjerovatne ljubavi ne samo prema rodnim Kučima, već i prema Podgorici.
– Miloš je u mnogim Podgoričanima pronalazio talente, a koji su zahvaljujući njemu izgradili velike karijere širom bivše Jugoslavije. Obavljao je i važne državne funkcije, a poslednja koju je obavljao bila je poslanik u Saveznom parlamentu. Za vrijeme svog radnog angažmana nagrađen je mnogobrojnim priznanjima i odlikovanjima, a mislim da su mu najdraža bila, kako je to često isticao, Nagrada 19.decembra, velika nagrada „Oktoih” i UNICEF-ova povelja koju je dobio, ako se ne varam, prvi u Crnoj Gori. Miloš Milić je jedna krupna ličnosti koja je naročito na vaspitno-obrazovnom i kulturnom polju dala maksimalni doprinos razvoji posleratne Podgorice. Poslednja poruka koju je ostavio da se objavi u njegovoj čitulji i što je stalno izgovarao bilo je „I bi i osta i biće vječna ljubav”– prisjeća se Čađenović.
Ne krije i da je ostala žal mnogih ne samo u državi već i van granica što ga nisu ispratili na vječni počinak, ali da je morala biti ispoštovana njegova poslednja želja- da se sahrani u krugu porodice.
Postoje ljudi čijim odlaskom ostaje velika praznina u društvenom životu njihovog zavičaja i njihovog grada, a takav čovjek svakako je bio i Miloš Milić, vječiti dječak, neumorni pregalac, zaljubljenik u svoje Orahovo, svoje Kuče, Podgoricu i Crnu Goru, ali i počasni građanin Šapca i Jerevana i poslanik u Skupštini SR Jugoslavije, poručuje Neven Gošović.
– Niko kao on nije znao doći do srca djece. Cijelog života je volio djecu, i ona su voljela čika Miloša iz Dječjeg saveza. Ta ljubav je bila uzajamna. Ma gdje da je radio, sa svojim saradnicima, uvijek je imao snage za nove akcije, ideje i programe. Festivali „Titogradsko proljeće”, „Majske smotre”, „Dječja radost”, brojne manifestacije u odmaralištima na Veruši i u Sutomoru, ostaće u najljepšem sjećanju brojnih generacija. U radu Klubova dječijih instruktora učestvovalo je na hiljadu djece. Ređale su se seoske smotre mjesnih centara Podgorice „Selo veselo” i glumci amateri. Tamo gdje je bila kultura, bio je i Miloš. Kasnije je Miloš osnovao i NVO „Solidarnost”, da bi uz pomoć brojnih prijatelja, godinama pomagao djeci sa seoskog područja Podgorice. Sa Milošem je i u našim Kučima bilo sve tako lako. Svaku kulturnu manifestaciju je on organizovao i bez obzira na broj učesnika odvijala bi se besprekorno. Susretima „Orahovu s ljubavlju”, posebno se radovao. Bio je jednostavno čovjek koji se ne može zaboraviti– istakao je Gošović.
Miloš Milić je posebno volio „Dan”. Nadamo se da je i njemu „Dan” uzvratio makar tren vječnog sjećanja koje zaslužuje čovjek velikog srca. Vole ga njegovi talenti...
S.RADEVIĆ

Smijao se s iskrom u oku

​Miloš Milić je moja najdraža uspomena iz djetinjstva, kaže Jadranka Đerković, urednica Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva. Kako je kazala, ima ljudi koji da su vječno tu svijet bi bio plemenitiji. Miloš Milić je jedan od njih...
– Ovog neumornog i vječitog entuzijastu kao pionirka sam bliže upoznala 1979. godine, u Dječjem odmaralištu „Bratsvo i jedinstvo” u Sutomoru. Još tada sam uvidjela da pripada onim ljudima koji ne mogu da ostare, jer je starenje za njih stvar odluke i stava. Pričao je kao dječak, smijao se s iskrom radosti u oku i o svakome govorio samo lijepo... Takvog sam čika Miloša, kako su ga tada oslovljavala mnoga djeca, i zapamtila, a i takvog sam ga kasnije kao već odrasla osoba iznova prepoznavala i doživljavala. Pri svakom našem kasnijem ponovom susretu, divila sam se njegovoj energiji i kako mu uvijek uspijeva da sačuva u sebi svijet koji nikad ne sazna za zlo. Kako to da i u najtežim trenucima prednost daje osmijehu...– priča Đerković.
Saradničke trenutke u brojnim vaspitno- obrazovnim i kulturno -umjetničkim aktivnostima, čika Miloš je umio da pretvori u anegdotu.
– Širio je vedar duh i pozitivnost gdje god se našao, i to na jedan poseban i neponovljiv način... Druženje sa Milošem Milićem podsticalo me na dobročinstvo, sjećanje i čuvanja uspomena na drage ljude, koje je on s mnogo ljubavi i poštovanja često spominjao i uzimao za primjer. Bila mi je čast i privilegija poznavati Miloša Milića, biti dio njegovog svijeta. Bio je i prijatelj s mojim ocem Vukalem i jedan od čestih i glavnih junaka u kulturnim događajima našeg grada Titograda/ sada Podgorice– istakla je Đerković.